Najstariji senjski poštar Aldo: previše kopiramo Europu, sve više posla, sve manje gušta

Povodom Svjetskog dana pošte i Dana Hrvatske pošte razgovarali smo sa Sinišom  Aldom Gradišerom koji već 36 godina radi kao poštar

SENJ Ovog tjedna obilježavaju se dva važna poštanska dana. Danas (9. listopada) je Svjetski dan pošte, a sutra (10. listopada) Dan Hrvatske pošte. Bio je to povod za razgovor s najstarijim poštarom u senjskoj pošti Sinišom Aldom Gradišerom.
“Ja san najstariji poštar, već 36 godin delan taj posal. Mogu reć da je šareno, kako bi rekli danas. Jako je naporno, sve više je posla, sve manje ljudi. Prominilo se od onog nekad kako je bil gušt delat. Startali smo puni volje, entuzijazma. Ja osobno san kao slučajno ušal u poštu, jedno kratko vrime san delal ko poštar, posle na šalteru, međutin vratil san se nazad u poštare jer mi to nekako odgovara po mom karakteru, ne volin zatvorene prostore, volin da san na otvorenom“, priča Ado.

Ja ću iz pošte na kraju samo nosit te lipe momente s ljudima, pogotovo na selu di te još uvik ljudi dočekuju, u biti ih čak ni ne interesira pošta. Kažu, pusti poštu, ča ima novoga u Senju, ko je umra, dal si gladan, žedan, to je, uvik kažen, najlipši dio tog posla – Aldo Gradišer

Promijenilo se poslovanje od nekada.
“Sve do nedavno bilo je lipo. Sad je sve postalo malo preeuropski, kopiramo Europu previše, pa nam sve više posla nabijaju, a sve manje je, kako bi rekal, gušta, puno ljudi je otišlo u penziju, ja san isto blizu i mislin da ću se brzo povuć”, nastavlja svoju priču senjski poštar.

Bilo je kroz sve godine rada i mnogo zanimljivih trenutaka, ljudi, događaja, jer Aldo je kroz svoj radni vijek ušao u gotovo svaku kuću, svaki stan u Senju i okolici, dakle na cijelom području koje obuhvaća Grad Senj.
“Puno je sjećanja kroz mojih 36 godina radnog vijeka koje sam manje, više proveo na terenu, Krivi Put, Stolac, Oltari…Tu mi je gušt delat s ljudima, u prirodi san. A da ne govorin o vremenskim nepogodama. Nekad san u sred zime u Stolac išal s APN-com, motorićon. Danas se, normalno, sve to moderniziralo, danas imamo dobre aute, sve je drugačije, digitalno. Najlipše u svemu je ča delaš s ljudima, doživiš i ružnih stvari, ali u većini se svodi na lipo. Kaže se, poštar sve zna. Mi smo nositelji informacija starijim ljudima… Iako ne bi smil reć javno, ja ću reć, jer to su one male javne tajne, donesen i jogurti, ljekovi i sve ono što treba za kuću jer ljudi su sve stariji, pogotovo na selu i nema in ki donit“ priča Aldo.

Prisjetio se senjski poštar i ratnog vremena.
“Tada sam 1994. godine delal dva miseca na terenu u Karlobagu. Doli su senjske poštare zbilja lipo držali. Tadašnji gradonačelnik Karlobaga bil je oduševljen s nama. Ne da smo nosili lijekove, nego smo nosili posije, brašno, sve ča treba ljudima na selu, tako da smo im zbilja pomogli u ta teška vremena. Karlobag je bil blokiran i ničega ni bilo“, prisjetio se Aldo.

Bilo je i smiješnih situacija.
“Prije par godin ljudi iznad Senja dobivaju razglednicu iz Crne Gore na kojoj doslovno piše: selo Krmpotići iznad Senja, ispred kuće veliki pas, nekoliko ovaca i koza, u kući baka i dede i sin policajac. Tražili smo malo i ja skužin ki je, nažalost pokojni su. Uručil san im tu razglednicu, bili su ganuti do suza. Radilo se o tome da je dvoje mladih ljudi išlo biciklima iz Rijeke do Crne Gore. I kad su prolazili kraj te kuće, od Marina policajca, stali su samo popiti vode. Kako su ljudi kod nas izuzetno gostoljubivi, baka ih je ostavila na obedu, a kad su išli ća, dala im je i jednu tablu slanine. Na razglednici su napisali: “Da ni bilo vaše slanine, mi ne bi vidili Crne Gore“, s osmjehom se prisjeća poštar.

Nisu napisali nego nacrtali adresu

Podijelio je najstariji senjski poštar i nekoliko, kako je rekao, simpatičnijih situacija s nama.

“Interesantno je kako nekad ljudi adresiraju pošiljke. U ratno vrime san bil dobil pošiljku, paket na kome je adresa doslovno bila nacrtana. Čovik je iz vana, iz Njemačke. Doslovno je nacrtal adresu. Nacrtal je iz zraka kulu Nehaj, pa neke cestice, pa se otprilike proval sitit familije, kućnog broja itd. Bilo je malo sumnjivo, ali ja to nisan til vratit nazad nego san istražival i malo po malo došal san do ljudi, uručil in paket, oni nisu mogli vjerovati. Radilo se o nekin strancima koji su prije puno godina kod njih bili i kad su čuli da je rat u Hrvatskoj, onda su poslali jedan paket pomoći i to je bilo baš dirljivo za ljude“, kaže Aldo.