Ljubomir Budić i Igor Pavelić sjećaju se svojih prvih darivanja i nakon svake akcije osjećaju zadovoljstvo što mogu pomoći drugom čovjeku
NOVI VINODOLSKI Novljanski darivatelji krvi Ljubomir Budić i Igor Pavelić mogu se pohvaliti zaista velikim humanitarnim dostignućem. Ove godine stigli su do stotog darivanja krvi. Gradsko društvo Crvenog križa Novi Vinodolski uručilo im je zahvalnice i zlatni znak Crvenog križa povodom Dana dobrovoljnog darivanja krvi koji se obilježava 25. listopada. Kako izgleda njihova darivateljska priča?
Budić se sjeća dana prije 25 godina kada je prvi put darovao krv.
– Krenuo sam na posao i putem sreo bivšu kolegicu Višnju Maričić. Pita me gdje sam krenuo i da li imam vremena dati krv. Nije me trebalo puno nagovarati. Pristao sam i tako je krenulo moje darivanje. I kad se sjetim tog dana, uvijek mi bude drago da me Višnja zaustavila, priča Budić koji je zaposlen u Jadranovom hotelu Katarina u Selcu, gdje vodi kuhinju u svojoj smjeni.
Kao i svi darivatelji, i Ljubomir je ponosan na svoju darivateljsku priču i stotinu darivanja.
– Lijep je osjećaj znati da ste nekome pomogli. Ako tvoja krv spasi bar jednog čovjeka, to je nešto zbog čega moraš biti sretan. Jako mi je drago da sam stigao do stotog darivanja. Već kad sam uhvatio veći broj darivanja, dao sam si cilj da dođem do okruglih sto darivanja. I došao sam do mog cilja. Jedino mi je žao da se nisam prije odlučio postati darivatelj, priča Budić koji se na svih stotinu akcija odazvao u svom Novom Vinodolskom.
Igoru Paveliću na neki način je bilo prirodno postati darivatelj. Otac Gojko dao je krv 90 puta. Stigao bi i do veće brojke da nije morao stati zbog zdravlja. Igor je prvi put krv dao na odsluženju vojnog roka u Hrvatskoj vojsci u Bjelovaru 1998. godine.
– Prvi put su me odbili zbog niskog tlaka. Brzo su liječnici utvrdili razlog niskog tlaka. Došao sam natašte na prvo darivanje. Tada sam dobio savjet da moram nešto pojesti prije darivanja i toga se držim. Kad sam se zaposlio u VIK-u Žrnovnica, vidio sam da jako puno zaposlenika daje krvi i odlučio sam nastaviti darivati krv, sjeća se darivateljskih početaka Pavelić koji također osjeća zadovoljstvo što je dio velike obitelji humanitaraca.
– Tijelo kao da je programirano za darivanje krvi. Nekih 15 dana uoči akcije osjetim neki pritisak u sebi. Kad dam krv, osjetim olakšanje. No, još je ljepši, neopisiv osjećaj kad znaš da će tvoja krv pomoći nekome. Pogotovo kad čuješ da nedostaje krvi. Budeš ponosan na sebe, osjećaš se nekako ljudski. Zadovoljan sam i što sam neke ljude potaknuo da počnu davati krv. Jednostavno, ljudi nisu nikad razmišljali da bi mogli postati darivatelji, a kad krene u razgovor na tu temu, vidiš da ljudi žele pomoći, ali ih treba netko potaknuti, objašnjava Pavelić koji je krv najprije darivao u Crikvenici, a kad se preselio u Novi odazvao se akcijama u Novom.
Nema straha za darivateljsku tradicija u obitelji Pavelić. I sin i kćer već daruju krv.
Ne propustite vijesti iz našeg kraja – označite nas kao preferirani izvor i naši će vam se članci češće prikazivati na Googleu.