Priča Ive Polića s Hreljina: vraćajući se putem Jurjeve djetinjstva

Nostalgično prisjećanje Ive Polića na neka već davna Jurjeva na Hreljinu, gdje se oduvijek štuje Sveti Juraj

HRELJIN Vraćajući se tako jutros iz marketa, s nekoliko osnovnih namirnica i pokojom izvan toga (ipak je Jurjeva) te s malo svježeg zraka, prolazeći pored mjesne crkve Svetog Jurja u Hreljinu… zastao sam načas, te za trenutak “vidio” ona dva-tri štanda ispred Župnog dvora, i nekolicinu klinaca koji prebiru po njima. Baš je i vrijeme nekako odgovaralo, 10,25 sati, vrijeme Velikih odmora za Male.
Ne znam kako je danas, kada klinci imaju gotovo sve što požele, ali nekad je centar svijeta i zanimacije, prosječnom klincu s Hreljina, devedesetih godina onog vijeka, padao ujutro, 23. travnja, na Jurjevu, ispred mjesne crkve, tamo kod župnog dvora. Pišem sve je štimalo, i datum i mjesto radnje i vrijeme, pa ipak je Jurjeva, zar ne?! Moraju biti štandovi, djeca koja pucaju iz pištolja, “crveni metkići” u okruglom šaržeru, petarde, zeleni Zeusi, crveni Magnumi, te one žute Fieste, i one žabice koje se vrte po cesti, pucketajući pri tome, proizvodeći šarene boje, ma divota… cika, vika, jurnjava djece, šarenilo boja i zvukova… Svi preduvjeti su bili tu. Samo što ničega bilo nije.
Vraćajući se tako jutros iz marketa, s nekoliko osnovnih namirnica i pokojom izvan toga (ipak je Jurjeva) te s malo svježeg zraka, prošao sam pored mjesne crkve Svetog Jurja u Hreljinu… vrativši se pritom i u neke Jurjeve, kojih eto, nema više, postoje samo još, sitnom prašinom prekrivene u riznicama sjećanja…

Samanj na Hreljinu

Jedva smo čekali da prođu ta skraćena tri sata, kako bi prije obavezne mise (u to vrijeme “promjena”, roditelji nisu frktali nosom kad bi nešto, a što se tiče vjeronauka bilo obavezno) snimili par štandova, a onda nakon nje izletjeli i prebirali od nemila do nedraga među svim tim puškama, pištoljima sa crvenim metcima koji su pucali u mjestu, zadimili malo i zamirisali po barutu… petardama, balonima s helijem (veliko čudo onih dana onom istom prosječnom klincu s početka 90-ih), vojničićima (baš tako smo ih zvali), priručnim igricama sa tri razine i vjerojatno isto toliko života, što je bilo vrhunac informatičke ere, za nas, niže razrede osnovne škole, He-Manom i onim njegovim tigrom Straškom koji bi magijom poprimao super svojstva, i onaj crveni oklop, i raznim Batmanima, dinosaurima, nindža kornjačama, raznoraznim maskama i Zorroima… i neizbježnih, svevremenskih petušiča koji su se okretali na vjetru, i onih drvenih sprava koje bi kreketale, vrtivši ih i okrećući pri tome, uglavnom bilo je svakakvih i svakojakih čuda na tom jurjevskom samanju, kako smo ga zvali, a koje prije toga nisi mogao vidjeti preko internetskih kataloga ili po dječjim igraonicama, iz prostog razloga, što ni jednih ni drugih u to vrijeme, jednostavno nije bilo…

Kakva je bila radost tih dana, na “zadovoljstvo” svojih roditelja kupiti kakvu banalnu glupost i cijele dane provoditi zabavljajući se njome… ali baš, onako po cijele dane, i stavivši je negdje pored kreveta, da ono, kad se ujutro probudiš, prvo što vidiš je tvoja nova igračka. Ajoj, gušta li… Spavat nismo mogli uoči Jurjeva, kolika je bila samo dječja mašta, želja i znatiželja… Kasnije te život odvede sa Hreljina, od tog 23. travnja i tih par štandova s igračkama i zaboraviš u međuvremenu na čudesa i superjunake koji se kriju tamo. Smanje se nekako, na veličinu koju obično i zauzimaju na tim štandovima, nevidljivi su za odrasle koji ih uglavnom promatraju izdaleka, i doživljaju ih kao…, ma da, ne doživljamo ih uopće! Čak ni He-Man, koji je bio najjači od svih, nema više tu svoju moć. Ne vjerujem i da je današnjim klincima to takav gušt, da jedva čekaju trenutak da izlete iz crkve, kako bi pronašli nešto novo, nešto nezamislivo dotad, nešto što će ih “držati” narednih dana.

Sveti Juraj, nekad je bio samo, tamo neki tip, koji je ubio zmaja. Zašto? Nitko to među nama klincima nije znao. Jurjeva nam je bila dan skraćenih satova, po mogućnosti tri školska sata, dan obavezne mise, na kojoj smo cijelo vrijeme pred očima imali tipa na konju koji ubija zmaja, i dan novih igračaka na samanju ispred crkve. I još poslije svega, nekakav super ručak kod kuće, mama se posebno trudila tog dana, tata bi došao ranije s posla, još povrh svega, dobili bi kolače i uglavnom… mogao si raditi što god poželiš… pa ono, Jurjeva je! Mogao si i duže ostati vani tih dana, “predškolun” na nogometu, ne napisati zadaću, kasnije ići u krpe, koliko je bilo samo “sloboda” tog dana. Neizrecivih.
Jedino je malo tuga bila prisutna u poslijepodnevnim satima, kad bi trgovci polako pospremali svoje štandove, spremajući sve te dječje radosti i junake u bunkere kombija i caddyje. Uvijek smo se pitali, kamo odlazi ta karavana dječjih snova? Kamo odlazi naša Jurjeva? Nekad je bolje odgovore ne znati prerano, kad još nije vrijeme za to. Uostalom, što bi značio jednom djetetu, odgovor da se predstava nastavlja, sa istim akterima, samo u nekom drugom mjestu, gdje se čak i Jurjeva drugačije zove.

Jurjevski krijesovi i ophodi

Jurjevo, blagdan sv. Jurja 23. travnja, u hrvatskoj pučkoj tradiciji često shvaćen kao prvi dan proljeća, odnosno kao početak gospodarske godine. Na taj su se dan, posebice u sjevernim hrvatskim krajevima, unajmljivali, otpuštali i mijenjali sluge i pastiri. Imalo je i obilježja stočnoga blagdana: stoka se na Jurjevo svečano izvodila na pašu, često prvi put u godini, te kitila vijencima od proljetnoga cvijeća i drugoga bilja. Vjerovalo se da će ju ti vijenci cijelu godinu štititi od bolesti i drugog zla (vještica i sl.), a na povratku su se bacali na krov staje. Na Jurjevo su se priređivale utrke i vodili konji pred crkvu na blagoslov. Po zapadnoj su se Hrvatskoj dan uoči Jurjeva ili na samo Jurjevo palili jurjevski krjesovi. Uz njih bi se okupljala uglavnom mladež, ali i ostali stanovnici sela, oko krijesa bi plesali i pjevali pjesme karakteristična sadržaja. Vjerovalo se da jurjevski krijes (kao i ostale godišnje vatre) ima magičnu moć zaštite od bolesti i drugoga zla pa bi okupljeni krijes preskakivali, stoka se sljedeći dan protjerivala preko zgarišta, a ugarci i pepeo od krijesa zaticali u njive i vrtove (zaštita i poticanje rodnosti). Od običaja na Jurjevo posebno se ističu jurjevski ophodi. Prostorno su ograničeni na sjeverozapad Hrvatske (uglavnom kajkavsko područje), a protežu se i u sjeveroistočnu Sloveniju. Smatra se da je drevni smisao jurjevskih tradicija, uz naviještanje proljeća, bila magijska zaštita od djelovanja zlih sila kao i poticanje rodnosti usjeva i stoke. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)

Sveti Juraj je jedan od najštovanijih pučkih svetaca, donositelj proljeća. Bio je rimski vojnik i vitez. Rođen je između 275. i 281. u Kapadociji (danas istočna Turska). Za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana zbog svoje vjere je mučen i ubijen je 23. travnja 303. godine.

Uglavnom, sve je to nepoznato bilo jednom klincu s početka devedesetih koji je Svetog Jurja štovao, jer mu je isti donosio toliko radosti tog dana. U njegovom svijetu, bilo je to i više nego dovoljno. Eto, jedna crtica, ništa naročito, ali svaki put kad je Jurjeva, u meni se probudi, taj neki svečarski element, i nazdravim tim, nekim, bezbrižnim danima…

Hreljin, Senj, Lovran, Genova, Barcelona...

Kasnije, mnogo kasnije, ću saznati da Sveti Juraj ne štiti samo svoj Hreljin, već i mnoga druga mjesta i gradove, kao što su Senj, Lovran, Sveti Juraj, Durđevac, Kaštel Šućurac, Sveti Đurad u Hrvatskoj, a šire npr. Genovu, Barcelonu, posebno ga cijene i štuju u Barceloni, gdje je na jednom od glavnih trgova i njegov velik brončani spomenik. Usput budi rečeno, zaštitnik je i velike španjolske pokrajine, Katalonije. Štoviše, Sveti Juraj je toliko utjecajan i plemenit, da je i zaštitnik brojnih država, kao što su Engleska, Portugal, Litva, a jedna je američka savezna država po njemu dobila i ime, Georgia. Kao plemenitog viteza, zagovara ga se kod ratne opasnosti, groznice, kuge, za lijepo vrijeme i zaštitnik je domaćih životinja, zemlje, usjeva, ratara, pastira, svih obrta u svezi s ratovanjem i … svašta nešto! Ime Juraj (Juro, Jure, Đuro, Đuka, Georg, Giorgio, Đurđica, Georgina…) dolazi od grčke riječi georgos što znači : poljodjelac, ratar, seljak. Izbor imena Juraj u starim je vremenima imao svoje simboličko značenje, jer se smatralo da je čovjek pod imenom svetog Jurja zaštićeniji od svih napada i hrabriji, da im se odhrva. Simbolika pobjede sv. Jurja nad zmajem predstavlja pobjedu nad nemani zastrašujućih i opasnih svojstava. Pobjedu na zlom, nad poganstvom. U Hrvata se sv. Jurja zaziva u pomoć u raznim opasnostima. Dio običaja uz Jurjevo u Hrvata dobilo je plemenitije oblike.

error: Content is protected !!