ERSTE AD

Put pod noge u prirodu: Tramontana po buri

Zaljubljenica u prirodu i planinarenje Dunja Dujmović vodi nas na izlet na Cres: Porozina – Filozići – Halm – Goli – Dragozetići – Filozići – Porozina

Dužina staze: 13,4 km, 449 visinske razlike, 4:05 sati hoda, Lagana staza

Pozdrav ljubitelji planina, ovo je prvi izlet PD Kamenjak u 2021. godini i odabrali su baš lijepu i laganu stazu na našem divnom i divljem Cresu. Na Cresu sam bila puno puta, no nikad u zbog planinarskog razloga. Prognoza bas nije bajna – orkanska bura u pojačanju. Možda ostanemo koji dan više na otoku, tko zna. Zvoni budilicaaaa! Uff, 04:45 je. Baš mi se i ne da. Izmigoljim se iz kreveta na jedvice. Spremim se na brzak, marendam, pobacam stvari u ruksak i krećem ka Brestovi. Kupujemo povratne karte (auti ostaju na Brestovi) s nadom da se ipak vraćamo danas. Silazimo do pristaništa i parkiramo. Vani puše bura k’o luda, led ledeni.

Čekamo u autu do 7,20 sati. Dolazi trajekt i nas šezdeset pješke krene na ukrcaj, kad ono posada počne vikati: “Zar vi mislite da se danas vraćate na Brestovu? Vjerojatnost da poslije 12 ne vozimo je 100%!, niste normalni!!”. Kakva demotivacija ranom zorom. Naš vođa Boris, bez imalo sumnje, vikne da se krcamo. Eto nas ukrcanih na trajekt, s tračkom sumnje kako ćemo se vratiti nazad. Bilo bi to lako izvedivo da idemo autom, jer onda možemo preko Merga na Valbisku, ali ovako bez auta smo lagano u škripcu ako se linija prekine. Mislim da je tu bilo puno tihih molitvica tipa: “Samo da taj trajekt vozi popodne!”. Naš planirani povratak trebao je biti s trajektom u 16 sati, ali zbog ovakve situacije dogovoren je povratak u 13 sati. Iz pristaništa krećemo cestom prema selu Porozina i nakon dvjestotinjak metara dolazimo na raskršće puteva “Tramontane”. Tramontanom se zove sjeverni dio otoka Cresa. Tu se nalazimo s članovima PD Kamenjak sa Cresa koji prvi put nisu trebali doći na kopno zbog školice. Vjerujem da je i njima laknulo barem ovaj put. Ekipa s Cresa je i dan prije markirala put od sela Filozići do vrha Halm.

Od ovog mjesta dalje nastavljamo jugoistočno prema Dragozetićima. Početak puta je lagani uspon po očuvanom volovskom putu. Pročitala sam da je to jedan od najočuvanijih na Cresu. Lijepa i široka staza. Baš stvorena za šetnju u današnje vrijeme. Nakon pol sata hoda dolazimo do male kapelice te stajemo da se skupi grupa. Boris nas obavještava o vodičima te o promjeni plana povratka. Domaćin i lokalni vodič je Tomislav Bandera Anić, Kamenjakov markacist, autor nove mreže pješačkih staza na Tramontani te voditelj Centra za posjetitelje i oporavilišta za bjeloglave supove. Krećemo dalje prema selu Filozići.

Staza je veoma lijepa i prohodna. Oko nas sami suhozidi i ograđene livade. Sasvim jedan drukčiji izlet i drukčija priroda. Do sela Filozići trebalo nam je sat vremena te smo laganini prešli 3,2 kilometara. Radimo pauzu od deset minuta. Selo je savršeno za odmor i bijeg iz grada. Nekolicina kućica, koze, psi, ovce, šuma i mir… sve što čovjeku treba da se resetira na bazične postavke koje su mnogi od nas zaboravili. Dok drugi jedu i piju, ja u glavi vrtim ideje kako bi bilo dobro da ljeti rentam quad i obilazim ovakva mjesta po Cresu. Vodiči obznanjuju kraj pauze i budim se iz dnevnog sanjarenja. Stavljam ruksak i krećemo. Iz sela krećemo markiranim putem prema vrhu Halm. Ovaj dio su dečki i cure jučer friško markirali. Nakon stotinjak metara skrećemo lijevo prateći markacije te ulazimo u svojevrsni mini kanjon, hodajući između oštrih stijena.

Every island to a child is a treasure island. – P. D. James

Boris hvali markaciste. Nastavljamo put kroz nisko raslinje te kamenjar. Još uvijek svuda ima suhozida. Bome su se naslagali tog kamenja da bi to sve složili, a sve se to i očuvalo do danas bez ikakvog vezivnog materijala. Stižemo ispod samog vrha Halm. Zadnjih desetak metara je stijena po kojoj treba biti malo oprezniji, ali nije nikakav problem, čak ni za one koji ne vole visine. Za svaki slučaj stavljena je oznaka “oprez”. Dolazimo na vrh koji ima veoma lijepi pogled prema Učki i Kvarneru. Nalazimo se na 431 mnv. Zaista je ovaj izlet jedna krasna šetnjica, osim bure koja osjetno snižava temperaturu. Sam vrh je malen te se odmah spuštamo na drugu stranu i krećemo nemarkiranim putem prema vrhu Goli.

Počinje “padati” snijeg na moje veselje. Pod “padati” mislim da je nošen burom. Spuštamo se ispod Halma na jednu livadu te čekamo da se okupi grupa. Ovakva duga čekanja mi nisu najdraža jer se napola ohladiš i još ti nije najugodnije na vjetru biti znojan. Okupljanje je trajalo dobrih dvadesetak minuta nakon čega krećemo dalje. Uffff napokon krećemo. Staza se nalazi u pravom labirintu suhozida. Doslovno, ima ih na kilometre sa svih strana. Zamišljam kako je izgledao život ondašnjih ljudi koji su to gradili. To su bile godine i godine slaganja kamenja u zid, ali barem nije Sizifov posao. Zidovi su čvrsti i postojani. Made in Cres.

Nakon puno kamenjara dolazimo ispod vrha Goli. Puše i nosi dosta snijega. Osjeti se hladnoća čim stajemo. Vodič odlučuje da idemo odmah do vrha kako bi se na vrijeme vratili u Porozinu. Sad je 11,15 sati, a trajekt je u 13 sati. Povratak do Porozine biti će malo ubrzanog tempa. Sad više ne vrijedi ona izreka: “No stress on Cres”. Biti će gusto nekima. Sam vrh je otvorena čistina s puno kamenja. Ovaj izlet će mi definitivno ostati u sjećanju pun kamenja. Dolazimo na vrh Goli, 448 mnv i pogledom na Istru, Učku u daljini i selo Dragozetići. Puše dovoljno da odlučim na silazak. Ledeno je. Škura bura luduje otokom. Krećemo istim putem nazad te silazimo u Dragozetiće na glavnu cestu.

Nema odmora više. Nastavljamo glavnom cestom nekih 700 m do skretanja za Filoziće. Snijeg nošen burom nije baš najdraži za oči kad nema naočala, al’ dobro, pretrpjet ćemo tih sat vremena još. Cesta do sela nas je uveselila skulpturama od starih panjeva koji su pretvoreni u patuljke ili Macmaliće po legendi. Savršeni za slikanje.

Nakon kilometra dolazimo u Filoziće te nastavljamo istim putem kojim smo došli, ali prema Porozini. Na čelu grupe nas ima nekih desetak. Sad znam da ćemo stići na trajekt, ali pitanje je da li će on uopće voziti?! Nadamo se da hoće jer doći iz Porozine do Merga bez auta je isto jedna avantura, a nas ima 60. Silazimo volovskim putem te se nazire more, a vidimo i trajekt privezan u pristaništu. Dolazimo do sela Porozine te vidim da me zove Boris da provjeri ako sam negdje u blizini trajekta te mi nadodaje da će grupa kapati do 13 sati. Dolazimo u pristanište u 12,30 sati i vidimo da nekoliko auta čeka na ukrcaj. Olakšanje, pretpostavljam da smo ipak uspjeli nabaviti prijevoz za doma. Dolazim do kućice gdje prodaju karte i zamolim da nas malo ranije puste na ukrcaj da se ne ledimo vani. Lijepa riječ otvara sva vrata, mogu ja i to neki put.

U 13 sati svi su bili ukrcani i sjedili u toplom salonu trajekta Bol. Vraćamo se nazad prema Brestovi. Sjedim u fotelji i gledam u more. Sanjarim. Dobar je ovaj dan. Počeo je jako rano, ali ne žalim ni trena.
Doviđenja Tramontana i vidimo se opet uskoro.

 

 

error: Content is protected !!