Puno toga se promijenilo nabolje. Konačno smo počeli više cijeniti domaću hranu i proizvode, smatra Visković
DRAMALJ Rijetki se danas mogu pohvaliti vjernošću dugom 30 godina jednom poslodavcu. Vjerojatno bi se još manje takvih izuzetaka našlo u gastronomiji, poslu u kojem se zarađuje kruh s pet-šest kora. Jedan od rijetkih koji se može pohvaliti s vječnošću provedenom na jednom radnom mjestu je Dragan Visković koji u dramaljskom restoranu Domino vodi kuhinju 30 godina.
Znate li kojeg kolegu koji u istom restoranu vodi kuhinju 30 godina, pitamo Viskovića.
– Ne znam je li netko tako dugo opstao u našem kraju. Sigurno je rijetkost i na razini Hrvatske. Gastronomija je vrlo stresan posao, kaže Visković.
Što se promijenilo u tri desetljeća?
– Puno toga. Ljudi često prizivaju neka stara vremena s nostalgijom i pričaju o davnim vremenima u superlativima. No, ja bi rekao da se puno toga promijenilo nabolje. Konačno smo počeli više cijeniti domaću hranu, domaće proizvode. Prestali smo biti robovi roštilja, ćevapa i svega onoga što nas je godinama držalo.
Danas se isprofilirala mediteranska kuhinja, apsolutno se puno više prihvaća. Kad smo počeli uvoditi mediteranska jela, bilo je muke, bili su to teški počeci. Gosti su naručivali njemačka jela ili jela koja su se kod nas mogla naći posvuda. Sjećam se gosta koji je godinama dolazio na ljetovanje. Pričao mi je da bi mu zamirisao đuveč čim bi prešao granicu, a đuveča još nigdje nije bilo ni blizu. Kakva je to bila borba da se đuveč izbaci iz karte. Sad više đuveč i slična jela više nitko ne spominje.
Puno se priča o nužnosti rada svih 12 mjeseci. No, nosi li to i jedan problem za restorane u mjestima okrenutima ljetnom turizmu? Po ljeti jedna klijentela, po zimi druga. Kako prilagoditi meni, a da svi budu siti i zadovoljni?
– Radimo cijelu godinu i sigurno se treba prilagođavati. Nismo htjeli profilirati Domino kao restoran samo za visoku klijentelu. Htjeli smo da nam kao gosti dolaze i obitelj i normalan puk, da restoran bude prihvatljiv cijenom i kvalitetom. Tu je i dilema oko menija. Da li, na primjer, izbaciti lignje i bečki iz menija? Time bi izgubili stanovit broj gostiju i stanovitu količinu novaca. Lako je napraviti fina i skupa jela, ali kome to prodavati. Nikad nismo bili u krizi s poslom, a bilo je teških vremena, najviše za vrijeme COVID-a. To je znak da smo uspjeli. Također znam da smo uspjeli kad vidim goste koji imaju “staža” u Dominu koliko i ja. Mogu nabrojati takvih 50 gostiju. Učili su me da gost uvijek rado dolazi u lokal u kojem ima puno posla i uvijek sam vodio računa da naš Domino bude pun jer to govori o kvaliteti.
Gdje je tajna Vaše 30-godišnje vjernosti Dominu?
– Dobar odnos s gazdom Dubravkom Domijanom. Što god mi treba, gazda je tu. Zato i dugo trajemo. Rekao bi da smo danas više prijatelji nego gazda i radnik. Puno kolega je već dugi niz godina u Dominu. Konobar Zdenko Kuzel je s nama već 35 godina. Imam sreću što radim s ljudima s kojima se razumijem na treptaj oka. Koliko god je naš posao zahtjevan, nema puno filozofije. Ako je gost zadovoljan, to je potvrda da dobro radimo.
Što god mi treba, gazda je tu. Zato i dugo trajemo. Rekao bi da smo danas više prijatelji nego gazda i radnik
Iako je Domino Vaš drugi dom, tu ne staje Vaša priča o gastronomiji.
– Na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Iki deset godina radim kao suradnik u stručnim predmetima. Edukator sam u Udruzi poslodavaca u hotelijerstvu deset godina. Ponosan sam na Dane hrvatske kuhinje koje smo 20 godina radili u Mađarskoj. Od 2017. godine predajem u Srednjoj školi dr. Antuna Barca i mogu reći da je najljepši dio moje karijere rad s djecom s posebnim potrebama.