Crikvenički zlatar dobitnik je nagrade Obrtničke komora Primorsko-goranske županije za životno djelo
CRIKVENICA Crikveničanin Robert Bashota dobio je nagradu Obrtničke komora Primorsko-goranske županije za životno djelo. Već na početku razgovora, Bashota će nam reći da nagrada ne znači i zbogom poslu u kojem je skupio 39 godina staža, poslu u kojem 35 godina vodi svoj obrt Zlatarna filigraf Robert Bashota. Dobitnik nagrade član je Udruženja obrtnika Grada Crikvenice i Vinodolske općine, koja ga je i predložila za nagradu.
– Još mislim četiri-pet godina raditi, a poslije…
Bashote se moglu pohvaliti sa četiri generacije zlatara. Robert i braća naslijedili su posao od oca. Zlatarna obitelji je od 1969. godine na sadašnjoj lokaciji, na početku Strossmayerovog šertališta. Od 1956. godine obitelj je imala zlatarnu na lokaciji foto Zora (sada slastičarna Picasso), potom su preselili u lokal kod knjižnice, a treće preseljenje je bila i treća i konačna sreća.
Kad je netko desetljećima u poslu, logično je pitanje kako je posao izgledao prije gotovo 40 godina, a kako izgleda danas?
– Klasika je uvijek zanimljiva. I uvijek je srednja generacija ta koja kupuje, onda i danas. Kupci nam najčešće stižu iz srednje Europe. Istina, nekad su cijene bile pristupačnije. Dvadesetak godina u modi je bio nakit od čelika, ali u posljednjih pet godine se opet u modu vratio klasičan nakit, srebro i zlato. Naš posao je obilježilo poskupljenje materijala u posljednjih deset godina.
Kad god čovjek prođe, vi ste tu. Samo dojam ili je zaista tako?
– Radim dvokratno cijeli život. Tako se to radi. Kad uhvatite ritam, to je najnormalnije. U mom poslu, kao i u svim drugima, obitelj je jako bitna, mora te pratiti. Bez podrške obitelji niti jedan privatni posao ne može opstati. Bez obzira, je li to obrt, trgovina, ugostiteljstvo, građevina…
Kad je čovjek obrtnik, mora biti sprema na stalne izazove, na krize kroz koje prolazimo svakh nekoliko godina.
– Da. Uvijek je bilo kriza i uvijek smo se morali i znali nositi s krizama. Moramo biti i reći da je u posljednje dvije-tri godine, u posljednjoj krizi, država dosta pomogla obrtništvu. Moja obitelj ima dugo pamćenje. Djedov brat je imao radnju u Zagrebu, od 1938. do 1948. godine, a znate što je sve nosilo tih deset godina. I samo je jedno jutro stigla nacionalizacija, ušli su i odnijeli sve iz trgovine. I moralo se dalje. Onda su se osnovale zadruge, četiri godine radila je obitelj u zadruzi, a 1952. godine unajmila je lokal u kojem je i danas brat, u Zagrebu, na Ilici 37. Kad govorimo obrtnicima, rekao bi sljedeće: većina obrtnika su skromni ljudi, rade svoj posao, gledaju svoje poslove.
Kako gledate na obrtništvo u Crikvenici?
– Dosta smo povezani. Na žalost, prije nekoliko godina pao je broj obrtnika, s 800 na 650. Sad opet se povećava broj jer su HZZO-a dosta pomažu obrtništvu. Mladi obrtnik može dobiti 120 do 130 tisuća bespovratnih kuzna poticaja. To je stvarno puno za početak.
Što bi se moglo u Crikvenici učiniti da obrtnicima bude bolje?
– Vrlo jednostavno, produžiti sezonu. Da barem devet mjeseci grad živi, od polovice ožujka do studenog, malo oko Božića… To bi bio veliki korak naprijed. S takvim turizmom živjeli bi i restorani i trgovine, živio bi grad drugačije. Uzmite za primjer hotel Mediteran koji se posljednjih godina otvara već u veljači. U hotelu boravi 300 ljudi, osjeti se to u gradu. Crikvenica je na predivnoj lokaciji, 200 kilometara od Venezcije, Graza, Zagreba, Zadra i Lošinja. U jednom danu stignete gdje god želite. Trebamo to iskoristiti, smatra dobitnik nagrade za životno djelo.
A kad ne radi, što Robert Bashota radi? – Tri puta tjedno trčim do Kačjaka, Jadranova, Selca, uz obalu. Po zimi zatvorim, otrčim, ručam i poslije podne opet na posao. To je benefit koji slabo koristimo. Čini mi se da se počelo više trčati u Crivenici otkako je pokrenut Adria Advent Maraton. Sigurno je digao interes za trčanje. Ima nas tridesetak koji aktivno trčimo, vidimo se po utrkama. U sezoni vidim i stotinjak ljudi kako trče. Čini mi se da je više turista sa psima i to mi se čini da je taj broj pasa porastrao otkako smo dobili pseću plažu. To su dva momenta koja su posljednjem desetljeću podignula razinu i privukli nove goste. A kad ne trčim i radim, pjevam u crkvenom zboru sv, Antuna. To me također veseli, kaže Bashota.