Selčanka na caminu: prehodala sam 950 kilometara u 33 dana

Netko trenira, priprema se za dug put, netko ne, a ja kažem da je sve u glavi, volji, namjeri. Kad te vodi neki unutarnji glas, onda si siguran da ideš do kraja. Ja sam dala zavjet da ću prehodati rutu, kaže Natalija Jeličić

SELCE Selčanka Natalija Jeličić prehodala je najpoznatiju i najhodaniju camino hodočasničku rutu – Camino Frances, dugu 930 kilometara. Natalija je krenula iz francuskog gradića Sant Jean Pied De Port u podnožju Pirineja, u kojem se dobiva hodočasnička putovnica. Cilj je bila katedrala u Santiago de Composteli, gdje se nalazi grob Svetog Jakova. Dio hodočasnika nastavi do rta Finisterra (kraj svijeta) odnosno do grad Muxie na obali Atlantika. I Natalija je produžila do kraja svijeta.
– Kad zbrojim kilometre koja sam dodatno napravila jer sam se izgubila i obilaske gradova, to je 950 kilometara, priča Natalija koja je hodala 33 dana, dnevno 30-40 kilometara.
Selčanka je prošla rutu iz drugog pokušaja. Naime, kad je krenula na proljeće, ispriječila se korona.
– Počela sam hodati 1. ožujka, a zaustavljena sam 15. ožujka. Zadnjih dana nije se imalo gdje spavati i pojesti jer je sve bilo zatvoreno zbog korone. No, nisam željela odustati. Ipak nisam mogla dalje jer je policija bila neumoljiva i slijedio je razočaravajući povratak kući. Uz obećanje: vratit ću se.

I Natalija je dočekala jesen i povratak na hodočasničku rutu.
– Nisam željela odustati od svoje odluke da prođem Camino Frances. Nisam imala strpljenja dugo čekati. Nešto u meni, neki glas me tjerao da se vratim na rutu. Morate ići s vjerom. Netko trenira, priprema se za dug put, netko ne, a ja kažem da je sve u glavi, volji, namjeri. Kad te vodi neki unutarnji glas, onda si siguran da ideš do kraja. Ja sam dala zavjet da ću prehodati rutu iz zahvale što mi je kćer ozdravila. Na hodočašće me potaknulo i desetak teških godina. Moj put je bio zahvala što smo se ja i dvije kćeri izvukle iz svega teškoga, priča Natalija.

U startu će prebrisati usporedbe rute duge 930 kilometara s romantičnom šetnjom.
– Ljudi gledaju na rutu kao bajku, no jako je teško. I istovremeno predivno. To je istina. Ulog i žrtva su veliki, ali blagoslov Svetog Jakova još je veći.

Hodočašće je doživljaj koji se pamti dovijeka.
– Išla sam sama, no uvijek je netko uz tebe ili blizu tebe. Po putu sretneš ljude. Pa nestanu. Pa se opet pojave. Nikad nisi sam, a opet si sam. Obzirom da su još prisutne restrikcije zbog korone, na ruti se najčešće sreću Španjolci i Francuzi, a dosta je Austrijanaca, Nijemaca i Švicaraca. Ima i Hrvata. Paralelno sa mnom išla su tri dečka iz Vrapča, Domagoj iz Zagreba, jedna žena iz Velog Lošinja. Nismo se sreli, ali sam znala preko hrvatske grupe Camino da su na ruti.
Priča Natalija da je teren svakakav. Put, kamenjar, cesta, staza uz autocestu. Iz prve bi rekli da je najteže prijeći Pirineje, no Selčanka će reći da su Pirineji tek jedna od težih ruta. Ne i najteža. Bez obzira što je u prvom pokušaju Pirineje prelazila po snijegu. Najviša točka na putu nalazi se na 1.515 metara nadmorske visine.

Camino Frances kao najpopularnija camino ruta je uhodana. Nema straha da će se hodočasnici izgubiti, ostati gladni ili spavati pred zaključanima vratima.
– To je ruta s najgušćom mrežom prenoćišta. Na svakih tri do pet kilometara ima neko prenoćište, Na dionicama koje su rjeđe naseljene možda ćete morati prepješačiti deset kilometara do sljedećeg prenoćišta. Ljeti je otvoreno više prenoćišta, no ljeti je vruće i imate gužvu. Ljudi žive od rute i imaju sve što je hodočasnicima potrebno. Prenoćišta su privatna ili su financirana od strane gradova. Možete odabrati i hostele. Uglavnom su na hodočasničkom meniju četiri jela na izbor. Od 10 do 12 eura. Spavanje varira od 8-15 eura. Privatni smještaj nije više od 15 eura, a privatni hosteli su 30 eura.

Kad je bilo najteže?
– Nećete vjerovati, na samom kraju, zadnji dan. Emocionalno me slomilo. Strašno mi je bilo teško, bila sam slomljena, umorna, a teren težak. Teško je bilo i na sredini puta. Puno iza tebe, a još jako puno pred tobom. Sjećam se dionice od 45 kilometara. I sjećam se da sam se bojala da će me opet zaustaviti. Čuli smo da su u provinciji Leon uvedene restrikcije. Sjećam se trenutka kad sam mokra i promrzla ugledala Atlantik. Dosta puta se iznutra slomiš. Dosta puta. Camino nije izlet, to je poziv neke više sile koja te tjera naprijed. Gdje je vjera, nema straha.
Nevjerojatno je što se sve vidi na ruti. Invalidi su hodali. Čovjek je jednom rukom držao drugu ruku koja visi. Hodao je jedan Talijan bez noge. Vidjela sam čovjeka s multiplom kako hoda. Bilo je ljudi od 70 godina koji su hodali. Općenito je puno starijih. Svakako ljudi idu. Neki guraju kolica s teretom. Neki spavaju u šatorima, neki samo pod najlonima.
Možda je najljepše na caminu vidjeti ljude koji su spremni pomoći u svakom trenutku. Svi smo mi jedna velika hodočasnička obitelj sa istim ciljem. Znam da ću se vratiti, taj put stvara neizlječivu ovisnost. Planiram drugu rutu, camino nord, uz obalu Atlantika. Vjerojatno 2022. godine, najavljuje neumorna Selčanka.

error: Content is protected !!