(9. rujna 1939. – 7. srpnja 2026.)
U lijepa, draga i topla sjećanja zaputila se naša nezaboravna, dobra kolegica, prijateljica, profesorica koju s poštovanjem pamte brojni naraštaji crikveničkih srednjoškolaca raznih struka i usmjerenja, jer je cijeli svoj radni vijek provela u crikveničkoj srednjoj školi, bez obzira na procese spajanja i pripajanja raznih struka i usmjerenja te mijenjanja naziva Škole.
Olga Grozdek r. Jovanović rođena je u Liévinu u Francuskoj gdje je s roditeljima provela osam godina najranijeg djetinjstva. Potom se obitelj vratila u Vrata (Gorski kotar) gdje je završila osnovnu školu. Nakon gimnazije u Delnicama upisala je X. romansku grupu – francuski i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Neposredno nakon završetka studija 1964. godine stupila je na svoje prvo radno mjesto u Ugostiteljskoj školi s praktičnom obukom u Crikvenici gdje je konobarima i kuharima predavala Francuski jezik. I oni je najviše, s poštovanjem i ljubavlju pamte.
Godine 1972. Ugostiteljska je škola ušla u sastav Srednjoškolskog centra “Dr. Antun Barac”, a Olga je izabrana za rukovoditeljicu OOUR-a Ugostiteljske škole u sastavu Centra. Istovremeno je radila i u nastavi. Bila je sjajna prosvjetna djelatnica što je bilo vidljivo u svakom segmentu njezinoga djelovanja (jer je u nastavku obavljala više odgovornih funkcija): kao profesorica, ravnateljica Centra, voditeljica smjene, voditeljica obrazovanja uz rad i obrazovanja privatnih ugostitelja. I ništa joj nije bilo teško. Više od svega voljela je rad s djecom. Tijekom svog dugogodišnjeg radnog vijeka predavala je francuski (povremeno i talijanski) jezik učenicima raznih zanimanja i usmjerenja: konobarima, kuharima, recepcionerima, gimnazijalcima i ekonomistima. Voljela ih je. Za vrijeme odmora znala bi sjesti na klupu u hodniku i razgovarati s njima. Povjeravali su joj se. Razumjela ih je i pomagala..
Nakon trideset i pet godina predanog i svestranog rada, otišla je u zasluženu mirovinu. U razgovoru, koji sam s njom vodila za naš školski Godišnjak, na upit kako se osjeća u mirovini, rekla je: “U mirovinu sam otišla 1. X. 1999. Dugo mi je u ušima svakih 45 minuta odjekivalo školsko zvono, mislila sam na Školu, na učenike, članove kolektiva. Svaki dan. Najveću mi zahvalnost za sav moj rad nesebično pružaju bivši učenici, danas zreli ljudi, koji ne prođu uz mene, a da ne pozdrave, stanu i uz stisak ruke, pitaju: “Kako ste, profesorice? U penziji ste? Neka, odmorite se, naradili ste se.”
Tako u susretima naviru uspomene, nekako nedužne i nestašne, od mladosti tople, učvršćuju noju smjelu misao. „Da se još jednom rodim, opet bih izabrala ovaj poziv!“
To je bila naša dobra kolegica Olga koja je svaki dan svojega života proizvela toliko radosti i sretnih osmijeha. Nedostajat će nam svima, a naročito svome sinu jedincu Bernardu i svim članovima njegove krasne obitelji. Njezina se dobra duša vinula do posljednjeg odredišta gdje će je, vjerujem u to, u zagrljaj primiti voljeni suprug Slavko. Hvala joj što je svojom plemenitošću i dobrotom obogatila živote brojnih naraštaja učenika i svih koje je poslovno i privatno poznavala. Hvala za svaki darovani savjet koji je izgovarala tiho i pažljivo. Neka počiva u miru.
Marija Gračaković