Već osam godina Dragomir Devčić prevozi planinare i izletnike s velebitskih avantura na polaznu točku, a u tom periodu naslušao se anegdota i naučio na prvu procijeniti planinare
KRASNO Planinarima, izletnicima i sasvim običnim ljubiteljima šetnje poznata je monotonija koju nosi povratak istim putem. Osim toga, zašto se vraćati kad se za to vrijeme može otkrivati nove kilometre ljepote. Dragomir Devčić iskoristio je tu činjenicu i ljepotu Velebita te pokrenuo posao. Mnogi planinari i ljubitelji Velebita možda neće na prvu “prepoznati” ime Dragomira Devčića, ali kad spomenete Dragec prijevoz, planinarima se pali lampica. Hodate i uživate u jednom smjeru, a do polazne točke vratit će vas Dragec prijevoz.
Najčešće ćete dva kombija i mini bus Drageca sresti negdje oko rute Zavižan – Alan – Baške Oštarije, gdje prevozi planinare koji uživaju na Premužićevoj stazi. Zna se Dragec zaputiti i do Plitvica, Grabovače i Paklenice.
– Počeo sam prevoziti planinare 2014. godine. Osam godina sam paralelno radio dva posla, a lani u svibnju sam dao otkaz u firmi i bavim se samo prijevozom. Svake godine povećava se interes. U koroni se znatno povećao interes za planinarenjem kod domaćih posjetitelja, a danas bi rekao da podjednako vozim strance i naše, priča Dragomir Devčić.
Najčešće prijevoz koriste planinari koji hodaju Premužićevom stazom, od Zavižana do Alana ili Baških Oštarija.
– U posljednje vrijeme najčešće planinare pokupim u Krasnu i odvezem ih do Zavižana. Za njih najbolja opcija. Brže i jednostavnije, ne moram ih na kraju dana voziti do Zavižana po auto, ne moraju svojim autom makadamom do Zavižana. A cijena je ista. Planinare pokupim na Alanu ili Baškim Oštarijama, objašnjava Devčić dodajući da za agencije voze i ostale ture.
Kombi na relaciji Krasno – Zavižan i natrag Alan – Krasno stoji 100 eura. Bez obzira na broj osoba. Ako su manje grupe, kombinira se tako da se napuni kombi pa je cijena povoljnija. Svakako je preporuka da se prijevoz rezervira.
– Ako nas se nazove u posljednji čas, nekad možemo, nekad ne. Zato je bolje ranije rezervirati. Cilj nam je da gosti budu zadovoljni, da nam se vrate, da nas preporuče. Najbolja reklama je dobra preporuka. Nema smisla jednom masno naplatiti i nikad više ne dobiti goste. Bezbroj puta sam vozio iste goste i to je znak da su ljudi zadovoljni, priča Devčić.
Na Velebitu stotine staza, a isto toliko i priča planinara i anegdota.
– Jednom prilikom prevozio sam zanimljivu ekipu izletnika. Hodali su od Kugine kuće do Alana. Kasnili su nekoliko sati na prijevoz. Dogovor u 17 sati, a u 20 sati njih još nema. Jave mi da ipak čekam, da stižu. Dva i pol sata su hodali u krug. Pitam ih jesu bili na Šatorini, a oni mi kažu: da jednom, tri puta. Sišli su s markacija i pratili narančaste točkice po stablima, a to su bile oznake za sječu, prepričava Devčić koji već ima iskusno oko u procjeni planinara i izletnika.
– Odmah vidim, na prvu, jesu li iskusni. Ima onih koji dođu na planinu direktno iz Decathlona, u novim cipelama, a to pravi planinari nikada ne rade. Vidim što sve nose. Pravi planinari se nikad ne prenatrpaju, a oni drugi se natrpaju kao da idu na 15 dana, a ne na tri dana. Od onog što nose, 70 posto im neće trebati. No, kad natrpaju ruksak i sve to nose po čitave dane, sljedeći put će dobro paziti što će ponijeti, kaže Devčić koji na Velebitu ne susreće samo planinare.
– Medvjeda vidim sigurno 20 puta u sezoni. Risa jednom-dva puta. Neki dan sam vidio divlju mačku ispod Babič Siče. Tek dva puta sam je vidio otkad radim ovdje. Ista je priča s tetrijebom. Jako rijetke životinje. Vuka nikad nisam vidio, jako je oprezan, kaže Devčić.
Dragec prijevoz vozi planinare i izletnike sa svih strana svijeta.
– Organizirano s agencijama najčešće dolaze Francuzi. Pojedinačno Belgijanci i Nizozemci. Vozio sam Gruzijce, često dolaze Australci i Amerikanci. Talijani skoro nikad. Otkad radimo, možda sam tri puta vozio Talijane. Valjda misle da imaju najljepše planine kod sebe. Ako i dođu, ne idu dalje od 500 metara od auta. Sve je više Čeha i Poljaka, kaže Devčić, a mi odmah s klasičnim pitanjem: Česi u sandalama ili…
– A ne, ima strašnih planinara iz Češke, vidi se da su prošli puno toga, da su iskusni, opovrgava staru tezu Devčić.
– Prevozio sam Hrvate iz Australije. Imaju takav posao da pola godine mogu obilaziti svijet. Sve su prošli. Prvi put sam ih vozio na povratku s dijela Premužićeve, drugi put su prošli cijelu stazu, a sad hodaju od Istre do Dubrovnika. Prošli su pola svijeta i kažu mi da ovakve šume, kao na Velebitu, ima jedino u Kanadi.
Koje bi staze Devčić preporučio?
– Premužićeva staza je broj jedan. Ne samo za Velebit već za cijelu Hrvatsku. Veliki Kozjak je prekrasna staza, za nju i ne treba prijevoz. Prekrasna staza je Krasno – Zavižan. Po zimi se hoda stazom Oltari – Zavižan ili Krasno – Zavižan jer Premužićeva je nemoguća misija zimi, upozorava čovjek koji kruh zarađuje na Velebitu i kad je riječ o zimi preporuča dvije staze koje je gradio Premužić na Rabu i koje planira pokriti prijevozom.
– Čim stanete na stazu, prepoznat ćete Premužićev rukopis.