Senjski branitelj Prpić Šteko sjeća se Oluje i krvave Zalužnice

Kad se spomene Zalužnica, vjerojatno svaki od nas 700 ima svoju priču. Čuo sam puno priča, a ja ću vam ispričati što sam vidio svojim očima, rekao nam je Neven Prpić Šteko

SENJ Na današnji dan prije 27 godina krenulo se u vojno-redarstvenu akciju kojom je oslobođena Hrvatska. Jedna od teških epizoda pobjedonosne oslobodilačke akcije Oluja odigrala se u Zalužnici nedaleko Otočca. Uz Ljubovo, najkrvavija priča s ličkog ratišta u Oluji. Na spomeniku u Zalužnici 19 imena hrvatskih branitelja koji su dali živote u akciji na pravcu napredovanja prema Vrhovinama i dalje prema Korenici. U akciji koja je Senj zavila u crno sudjelovao je i Senjanin Neven Prpić Šteko, kao pripadnik senjske bojne 133. domobranske pukovnije. Ratna iskustva stjecao je još 1991. godine.
– Bio sam na položajima u Brlogu. Tada se vojska još stvarala i bilo je puno neizvjesnosti. Još nismo znali što je rat, nismo imali iskustva. Spavali smo na – 24 stupnja u rovu. Mom suborcu, koji je čitavu noć na tim temperaturama ležao na položaju, sledili su su se prsti na rukama i nogama. Bilo je svakakvih situacija. Jednu noć čujem dva-tri metka, idem repetirati pušku, a ona ne reagira, zaledila se. I što sad? Srećom, nisu krenuli naprijed. Jednom prilikom suborac upozorava da idu dvije grupe četnika, napeta situacija, čekamo spremni, nije nas bilo puno, tko zna koliko je njih. Kad ono… konji, sjeća se epizoda iz 1991. godine Prpić koji je do kraja rata skupio 400 dana u borbenom sektoru.

Četiri godine kasnije Oluja. Sjećanja su još živa, kao i žal za suborcima poginulima na pragu slobode.
– Kad se spomene Zalužnica, vjerojatno svaki od nas 700 ima svoju priču. Čuo sam puno priča, a ja ću vam ispričati što sam vidio svojim očima. Krenuli smo iz Kutareva u dva ujutro. U šest sati smo bili spremni da krenemo u akciju. Pripremali smo se za akciju, okupili se na čistini. I stigla je zapovijed: krećemo. Ušli smo u šumarak, praktično nismo ni krenuli. I odmah tri granate među nas. Mislim iz bestrzajca. Jedna ispred, jedna iza, jedna u sredinu. Odmah je poginuo jedan naš pripadnik, a dvojicu je ranilo. Jedan izgubio nogu, a drugi dobio gelere po tijelu. Šok za sve. Legneš, ne vidiš ništa i moliš Boga da više nema granata. Nismo ni pošteno krenuli, prepričava početak akcije Prpić.

Moralo se ipak dalje.
– Spuštamo se preko brda Panos prema Zalužnici. Kad smo se negdje oko sredine dana spustili na brdo iznad Zalužnice navodili smo našima vatru. Nakon toga se pomalo spuštamo. Stižemo do kuće, unutra troje djece i četiri-pet mladih žena. Plaču. Samo smo prošli, a netko je od naših ostao da ih čuva. Kad je završilo naše granatiranje, spustili smo se u selo. Sjedio sam u žitu s dečkima iz postrojbe, a jedan kaže da je žedan i da ide do prve kuće po vodu. Čujem pucnjavu. S njihove strane nije bilo otpora, no jedan njihov je ostao i sakrio se u kući. Ubio je četvoricu naših vojnika. Bio sam 50 metara od mjesta gdje su poginuli. Sve se to odvijalo tako brzo i nenadano da čovjek ne može doći sebi. Nismo mogli do naših mrtvih suboraca, ali nekako smo uspjeli. Krenulo se u povlačenje. Tada je poginuo još jedan naš vojnik. Pogodio ga je snajper. Našeg poginulog suborca smo nosili, a četvoricu smo izvukli do brda, još uvijek s njihove crte razdvajanja. Nismo ih mogli dalje izvući. U povlačenju srpskih snaga iz Poduma, naišao je njihov tenk. Počeo je tući, ispalio je nekih 15 granata, jednog našeg je ranilo. I morali smo se još povući. Kad smo nosili našeg mrtvog prijatelja u običnom šatorskom krilu, bili smo još u šoku. Bio je prekriven, a ja nisam imao snage gledati. To jutro je to bio naš suborac, živ čovjek. Teški trenuci koji ti se urežu u pamćenje za cijeli život. I dok smo nas šestorica nosili našeg poginulog čovjeka, trebalo je izbjeći mine kojih je bilo puno na crti razdvajanja. Drugi dan je išla ekipa koja je izvukla četvoricu mrtvih suboraca, sjeća se teških trenutaka senjski branitelj.

Nakon šoka prvog dana, nije bilo lako drugi dan krenuti naprijed.
– Uletjeli smo u minsko polje, ali je sve dobro prošlo. U ratu je faktor sreće nevjerojatna stvara. Jedan naš vojnik  je ušao u minsko polje i uspio se izvući. Samo ga je sreća spasila dan ranije. Nosio je tromblon na leđima. Metak ga je pogodio točno u tromblon, priča Prpić koji je sa svojom postrojbom još 15 dana proveo u Zalužnici prije no što je zaključio svoj ratni put.

error: Content is protected !!